Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske dodijelilo je 30. svibnja 2017. godine nagrade „Radovan Ivančević“ za 3 najbolja diplomska rada u 2016. -oj godini, od kojih je jedna pripala studentu Filozofskog fakulteta, Ivanu Kokezi. Od srca čestitamo!

Među diplomskim radovima obranjenim na Odsjeku povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu tijekom kalendarske godine bilo je više kvalitetnih radova, a neki od njih izdvajaju se stoga što su autori pokazali ne samo zavidno znanje povijesno-umjetničke problematike koja im je bila temom rada,nego i zato što su u radu iznijeli i nove znanstvene rezultate, smjele i zanimljive znanstvene hipoteze, ili napisali sinteze kakve su dosada nedostajale u hrvatskoj povijesti umjetnosti.

Među njima se posebno istaknuo rad Ivana Kokeze „Povijesno-umjetnička djelatnost Ivana Kukuljevića Sakcinskog“ obranjen u srpnju prošle godine.

Diplomski rad Ivana Kokeze tematizira povijesno-umjetničku djelatnost važnog hrvatskog polihistora i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816.-1889.) unutar šest sadržajnih cjelina. Prva dva poglavlja donose pregled povijesnih okolnosti i životopis samoga protagonista te u određenom smislu predstavljaju opsežni i interdisciplinarno usmjereni uvod u Kukuljevićevu kunsthistoričku aktivnost. Nakon izlaganja širega konteksta, u sklopu trećega poglavlja, obrađuje se „Slovnik umjetnika jugoslavenskih“ (objavljivan od 1858. do 1860. u Gajevoj tiskari). Kokeza analizira prvi nacionalni leksikon likovnih umjetnika, koji Ivan Kukuljević Sakcinski naziva „jugoslavenskim“ (okuplja hrvatske, slovenske, srpske, pa i talijanske, njemačke, austrijske, bugarske i grčke umjetnike), na nekoliko razina. Za početak prilaže kratku kronologiju radnji koje su prethodile nastanku cjelokupnoga teksta. Potom obrađuje Kukuljevićev onodobni znanstveni aparat, naglašavajući raznovrsnost i širinu Kukuljevićeve bibliografije. Nadalje, nastoji analizirati ideološke konstrukcije djela te, kao ogledni primjer, prezentira Kukuljevićev članak o „prvom narodnom slikaru“ Vjekoslavu Karasu. U zaključnom dijelu ovoga poglavlja definira utjecaj slovničkih biografija na daljnji razvoj hrvatske povijesti umjetnosti. Četvrto poglavlje posvećeno je tzv. umjetnicima Schiavonima u Kukuljevićevom istraživačkom opusu, a zasniva se na njegovim spisima o Juliju Kloviću, Andriji Meldoli, Federiku Benkoviću, Lucijanu Vranjaninu i Martinu Roti Koluniću. Osim obrade relevantnih podataka o spomenutim umjetnicima, posebna se pažnja posvećuje pitanjima nacionalnoga identiteta i stila u Kukuljevićevim tekstovima.

Kokeza se poziva na dosadašnja istraživanja „Slovnika“, s naglaskom na recentnu knjigu Ivane Mance („Zèrcalo naroda. Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika“, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2012.) koja je s pravom slavno Kukuljevićevo djelo okarakterizirala kao hibridni spoj enciklopedijskog leksikona i zbirke životopisa, napisanih poput monografsko-biografskih studija.

Kokeza pokazuje kako su - u cjelini uzevši - Kukuljevićeve interpretacije umjetničkog i političkog identiteta umjetnika Schiavona bile su tipičan proizvod devetnaestostoljetnog vjerovanja prema kojem kultura stvara naciju, odnosno prema kojemu se nacija rađa kao poetična, literarna ideja kojom elita započinje homogenizaciju puka. U duhu romantičarskog prosvjetiteljskog zanosa, Kukuljević je držao društveno odgovornim svoj čin bavljenja historiografijom.

Peto poglavlje, pod naslovom „Putovanja: izvjestja i uspomene“, analizira Kukuljevićeva terenska istraživanja u razdoblju neoapsolutizma. Bilješke s puta obuhvaćaju: „Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim“ (1857.), „Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije“ (1873.) te „Putovanje po Bosni“ (1858.). Posljednja sadržajna cjelina proučava opće karakteristike Kukuljevićeva rada, kao što su: samoobrazovanje, utjecaj nacionalne integracije, povijesni individualizam, nacionalni stil u umjetnosti i status sabiratelja. Osim toga, ukazuje se na preostale aspekte povijesno-umjetničke djelatnosti, pri čemu se izdvajaju: Društvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, konzervatorska služba, sakupljanje knjiga i umjetnina te formiranje vlastite suradničke mreže. U zaključnom dijelu Kokeza vrednuje ulogu Ivana Kukuljevića Sakcinskog pri definiranju nove znanstvene discipline povijesti umjetnosti te otvara pitanje povijesno-umjetničkoga diskursa i načina njegove historizacije.

Budući da je studirao dvopredmetni studij povijesti i povijesti umjetnosti Kokeza je uspio (i k tome bio odličan student na oba studija) na interdisciplinaran način sintetizirati dosadašnja višegodišnja istraživanja cjelovitog znanstvenog opusa Ivana Kukuljevića Sakcinskog, što je nedostajalo u našoj historiografiji.

Objavljeno: 9. 6. 2017. u 12:35
Uređeno: 14. 6. 2017. u 16:06
Tamara Ljubičić
Popis obavijesti